Teško se probuditi poslije noći provedene uz pjesmu i gitaru, ali ustajemo već u ranu zoru i poslije brzog doručka krećemo u 7:30 za vodičem Husom, koji je odličan poznavalac Treskavice. Mala grupa planinara prati vodičev korak, veći dio je ostao u toplom domu, usnuo. Prije deset časova izlazimo iz šume penjemo se uz plato Treskavice. Dolazimo do Crnog jezera, zaleđenog i prekrivenog snijegom. Vidimo i najviši vrh Đokin toranj, koji nismo mogli penjati zbog nedostatka opreme (mada je i naš entuzijazam splasnuo poslije Husinog neodobravanja). Veliko jezero je takođe zaleđeno i snijegom prekriveno. Konačno se uspinjemo na Oblik, led i velika strmina nam otežavaju put. Niko ne odustaje i prije jedan sat veće se slikamo na samom vrhu. Prizor je očaravajući, nebo na samom vrhu je bistro i vidi se jako daleko, ne možemo vjerovati da se nazire Vlašić u daljini, ipak je tamo negdje i naš dom, a vidi se i Durmitor, Maglić, Bioč, Volujak, Bjelašnica, Osječenica, sve planine koje smo već osvojili ili nas tek čekaju. Spuštajući se niz Volovsko ždrijelo polako silazimo sa planine, ni silazak nije bezopasniji od penjanja, pa je i vaš putopisac zamalo završio kao fleka na stijeni. Srećom su me iskusniji planinari poučili kako se koristi cepin, ni slutio nisam kako će mi brzo trebati. Nakon devet sati hoda stižemo već gladni i umorni u dom. Opet slijedi brzi obrok, spremanje, i spuštanje do kombija. Već se na putu kući dogovaramo za sledeći pohod; Maglić, Prenj ili gdje već stigne naša nomadska duša..
Posebu zahvlanost dugujemo Planinarsom društvu „Treskavica“ iz Trnova i Tihomiru Golijaninu na gostoprimstvu.
Teško se probuditi poslije noći provedene uz pjesmu i gitaru, ali ustajemo već u ranu zoru i poslije brzog doručka krećemo u 7:30 za vodičem Husom, koji je odličan poznavalac Treskavice. Mala grupa planinara prati vodičev korak, veći dio je ostao u toplom domu, usnuo. Prije deset časova izlazimo iz šume penjemo se uz plato Treskavice. Dolazimo do Crnog jezera, zaleđenog i prekrivenog snijegom. Vidimo i najviši vrh Đokin toranj, koji nismo mogli penjati zbog nedostatka opreme (mada je i naš entuzijazam splasnuo poslije Husinog neodobravanja). Veliko jezero je takođe zaleđeno i snijegom prekriveno. Konačno se uspinjemo na Oblik, led i velika strmina nam otežavaju put. Niko ne odustaje i prije jedan sat veće se slikamo na samom vrhu. Prizor je očaravajući, nebo na samom vrhu je bistro i vidi se jako daleko, ne možemo vjerovati da se nazire Vlašić u daljini, ipak je tamo negdje i naš dom, a vidi se i Durmitor, Maglić, Bioč, Volujak, Bjelašnica, Osječenica, sve planine koje smo već osvojili ili nas tek čekaju. Spuštajući se niz Volovsko ždrijelo polako silazimo sa planine, ni silazak nije bezopasniji od penjanja, pa je i vaš putopisac zamalo završio kao fleka na stijeni. Srećom su me iskusniji planinari poučili kako se koristi cepin, ni slutio nisam kako će mi brzo trebati. Nakon devet sati hoda stižemo već gladni i umorni u dom. Opet slijedi brzi obrok, spremanje, i spuštanje do kombija. Već se na putu kući dogovaramo za sledeći pohod; Maglić, Prenj ili gdje već stigne naša nomadska duša..
Posebu zahvlanost dugujemo Planinarsom društvu „Treskavica“ iz Trnova i Tihomiru Golijaninu na gostoprimstvu.