U 10 časova po lokalnom nevremenu krećemo sa Dobrog dola, na Bobotov kuk, najviši vrh Crne Gore visok 2523m. Već u startu dosta kasnimo zbog kiše, nevrijeme je spriječilo planirani polazak u 7 sati. Donešena je odluka da se ne odustaje osim u slučaju opasnosti tako da smo po jakoj i hladnoj kiši penjali oko tri i po sata, što je jedan od najbržih uspona uopšte. Vrijeme nam jednostavno nije dozvoljavalo da se odmorimo, čak je i pauza za ručak trajala samo desetak minuta. Zadnjih pola sata je bilo pravi alpinistički izazov za većinu planinara koji nisu navikli na ovakve ovakve uslove kao ni na konfiguraciju terena. Vjetar je nemilosrdno šibao, a kiša nije jenjavala ni pred samim vrhom, tako da je bilo jako opasno kretati se zubom litice. Olakšavajuća okolnost jedino je bila gusta magla koja nije dozvoljavala pogled na provaliju u koju bi nas doveo pogrešan korak. Na samom vrhu smo ipak zaboravili sve nedaće, osjećaj uspjeha i ponosa je nadvladao strah i hladnocu. Još jednom kotorvaroška kao i zastava Mehanizma su se vijorile na vrhu, a vec u povratku su kovani planovi za nove pohode. Nije bilo jednostavno ni sici sa takve planine, pa smo u baznom kampu bili tek u 17 časova, promrzli, gladni i mokri. Dugujemo zahvalnost opštini Kotor Varoš koja je pomogla ovaj poduhvat, kao i mnogobrojnim prijateljima planinarskog drustva MehanizamBobotov kuk 2523m, DURMITOR
U 10 časova po lokalnom nevremenu krećemo sa Dobrog dola, na Bobotov kuk, najviši vrh Crne Gore visok 2523m. Već u startu dosta kasnimo zbog kiše, nevrijeme je spriječilo planirani polazak u 7 sati. Donešena je odluka da se ne odustaje osim u slučaju opasnosti tako da smo po jakoj i hladnoj kiši penjali oko tri i po sata, što je jedan od najbržih uspona uopšte. Vrijeme nam jednostavno nije dozvoljavalo da se odmorimo, čak je i pauza za ručak trajala samo desetak minuta. Zadnjih pola sata je bilo pravi alpinistički izazov za većinu planinara koji nisu navikli na ovakve ovakve uslove kao ni na konfiguraciju terena. Vjetar je nemilosrdno šibao, a kiša nije jenjavala ni pred samim vrhom, tako da je bilo jako opasno kretati se zubom litice. Olakšavajuća okolnost jedino je bila gusta magla koja nije dozvoljavala pogled na provaliju u koju bi nas doveo pogrešan korak. Na samom vrhu smo ipak zaboravili sve nedaće, osjećaj uspjeha i ponosa je nadvladao strah i hladnocu. Još jednom kotorvaroška kao i zastava Mehanizma su se vijorile na vrhu, a vec u povratku su kovani planovi za nove pohode. Nije bilo jednostavno ni sici sa takve planine, pa smo u baznom kampu bili tek u 17 časova, promrzli, gladni i mokri. Dugujemo zahvalnost opštini Kotor Varoš koja je pomogla ovaj poduhvat, kao i mnogobrojnim prijateljima planinarskog drustva MehanizamGolem Korab 2754m, MAKEDONIJA
Golem Korab je planinski masiv na čijem vrhu se nalazi granični kamen u kojem se dotiču Makedonija, Srbija i Albanija. U bivšoj Jugoslaviji smo učili da je Triglav najviši vrh sa 2864mnv, a Korab drugi, sa 2754mnv. Albanci ga smatraju najvišim vrhom Albanije, a Makedonci, najvišim vrhom Makedonije. U poslednjih nekoliko godina vršena su nova mjerenja,i na nekim novim kartama i na internetu se pojavljuje podatak da je Korab visok 2764m. Uspon na Korab je godinama bio zabranjen bez posebnih odobrenja.P.D. Korab iz Skoplja već nekoliko godina organizuje uspon na Korab, povodom 8. septembra, Dana državnisti Makedonije. Organizacija je svake godine sve bolja i bezbjednija, nakon 2004g, kad su Albanci pucali na planinare. Ove godine je na akciji učestvovalo preko 800 planinara iz Makedonije, Srbije, Češke, Bugarske, Republike Srpske itd.
PSRS je organizaciju ove akcije povjerio planinarskom društvu Acer iz Vlasenice, tako da je grupu od 15 planinara iz R.S. veoma uspješno vodila Vesna Došić.
Krenuli smo iz Lukavice u četvrtak u 18 sati i stigli u Tetovo u petak u 8. Srdačno su nas dočekali planinari iz P.K. Ljuboten, iz Tetova. Smjestili smo se u Popovoj Šapki na Šar Planini. U subotu smo krenuli u 5 sati kroz Gostivar i Mavrovo stigli do Pilane (1454mnv), gdje su domaćini otvorili akciju. Na vrhu smo bili oko 13 sati.
U nedelju smo posjetili manastir Lešok kod Tetova. U Sarajevo smo stigli oko 23 sata.
U akciji su učestvovali planinari iz P.D. Acer iz Vlasenice, P.D. Treskavica iz Trnova, P.D. Zelengora iz Foče, P.D.Volujak iz Gackog, P.D. Lisina iz Mrkonjića, P.D. Čičak iz Čelinca i P.D. Mehanizam iz Kotor Varoši.
Knjiga "Vrata vrtova" na najvišem vrhu bivše SFRJ
Zlatan Jurić Atanas je, sa više od pedeset planinara iz Republike Srpske, u okviru akcije Planinarskog saveza Republike Srpske, učestvovao u pohodu na Triglav. Na promociji knjige, Vrata vrtova, osim autor, učestvovali su: Branislav Tepić, planinar i predsjednik Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva – SPKD „Prosvjeta“ Kotor Varoš i Slaven Filipović, planinar i profesor biologije. promovisana je 14. avgusta 2008. godine, na najvišem vrhu bivše SFRJ i Republike Slovenije, na Triglavu – 2.864 metara. Branislav Tepić je rekao da je... objavljivanje knjige uspjeh kao i osvajanje Triglava.
„Nadam se da će Zlatan Jurić Atanas, promociju nove knjige, Vrata vrtova, pamtiti dugo, kao što će pamtiti i ove planinske vrhove za čije osvajanje, pored fizičke, treba imati i duhovnu snagu“, rekao je Tepić.
Profesor Slaven Filipović je rekao da je nova knjiga Zlatana Atanas, Vrata vrtova, već osvojila dvije planine. Filipović je, s planinarskom duhovitošću, dodao da vjeruje da će knjiga, Vrata vrtova, osvojiti bar onoliko čitalaca na koliko planina je promovisana.
Zlatan Jurić Atanas je rekao da je promocijom nove knjige pjesama na Triglavu želio da obilježi osvajanje najvišeg vrha SFRJ – države u kojoj je rođen i koju, uzalud, i dalje osjeća svojom.
Prva promocija knjige pjesama, Vrata vrtova, održana je na Magliću (2.386 metara), u okviru Vidovdanskog uspona.
Vrata vrtova je treća knjiga pjesama Zlatana Jurića Atanas, koja je izašla iz štampe 26. juna 2008. godine, u izdanju izdavačke kuće „Art print“ Banja Luka.
Članovi PD „Mehanizam“ osvojili Triglav (2864 m)
Članovi Planinarskog društva „Mehanizam“, Branislav Tepić, Slaven Filipović i Zlatan Jurić Atanas, u okviru akcije Planinarskog saveza Republike Srpske, osvojili su najviši vrh bivše SFRJ i Republike Slovenije – Triglav (2864 m).Planinarska ekspedicija je krenula iz Banje Luke, 13. avgusta, u večernjim satima, put Slovenije.
Došavši do Nacionalnog parka Triglav, u pohodu ka vrhu, krenuli smo 14. avgusta, sa Rudnog polja – Pokljuka (1340 m), da bi u popodnevnim satima stigli do planinarskog doma – Planika (2404 m). Ovaj dio uspona, skoro smo u dahu savladali.Nakon kraćeg odmora, kod Planike, predvođeni iskusnim vodičima, krenuli smo ka vrhu Triglava.
Ovaj dio uspona je prilično zahtjevan, tako da je bila potrebna planinarska oprema koja u prethodnom penjanju nije bila neophodna (rukavice, zaštitna kacigu, uže za samoosiguranje, karabiner...).
Na ovom dijelu staze se obistinilo upozorenje da je uspinjanje na Triglav zahtijevniji planinarski pohod, koji podrazumjeva visok stepen pripremljenosti, kompletnu i kvalitetnu opremu.
Osim ljubavi prema planinarenju, za osvajanje Triglava je, pored fizičke, neophodna i psihička spremnost. Na taj način je moguće dostići harmoniju koja se može osjetiti na vrhovima Triglava i bezbjedno se vratiti na pređašnju tački sa koje ste krenuli „put oblaka“.
Poslije dvočasovnog penjanja, ekspedicija je osvojila najviši vrh bivše SFRJ i Republike Slovenije – Triglav (2864 m). Tada se, na vrhu, zavijorila zastava Republike Srpske i planinarskih društava čiji su članovi krenuli u ovaj pohod. Osjećaj je bio nestvaran jer je riječ o vrhu koji je, za razliku od drugih planinskih vrhova u republikama bivše SFRJ, veoma zahtjevam i karakterišu ga različitosti koje planinarenje čine posebnim i privlačnim.
Nacionalni park Triglav je specifičan po raznolikim predjelima penjanja, prirodne ljepote flore i faune, savladavanje različitih prepreka, promjena klime (čak i godišnjih doba)... i posebna adrenalinska energija koja privlači svojom silnom snagom da se osjeti nepoznato...
Nakon osvojenog vrha, spustili smo se do planinarskog doma Kredarica (2515 m), gdje smo, uz poneku čašicu šljivovice i izvrstan gulaš, proveli veči družeći se sa drugim planinarima međi kojima je bilo Slovenaca, Nijemaca, Austrijanaca...
U petak, 15. avgusta, ranom zorom, krenuli smo od planinarskog doma Kredarica, Dolinom triglavskih jezera, prema Bohinjskom jezeru.
Ovaj dio puta je prilično dug (pješači se oko deset časova), ali nije zahtjevan kao penjanje do samog vrha Triglava.
Na putu do Bohinjskog jezera odmarali smo kod planinasrkih domova, divili se raznolikosti prirode, pili vodu sa jezera i čudili se pitomosti stasitih kozoroga koji se ponašaju toliko slobodno da im skoro možete staviti soli na rep. (Naravno možete im prići na desetak metara da ih fotografišete.)
Jedna od njaljepših staza upravo je bila na kraju silaska. Nedaleko od Crnog jezera, dolazi se na litice sa koje se vidi Bohinjsko jezero. Staza je prilično strma. Pošto se kamenje kotrlja, neophodna je zaštitna kaciga.
Međutim, pri samom silasku, u blizini Savinskoh vodopada, pokazalo se da je kaciga potrebna i kao zaštita od leda koji je, zajedno sa kišom, padao neprestano, a potoci vode su tekli skoro do koljena.
Mokri do gole kože, razbijeni u grupe, stigli smo do hotela „Zlatorog“, kraj Bohinjskog jezera gdje je trebalo da nas čeka autobus. Ali, po prepoznatljivoj bahatoj organizaciji, autobus je došao nekoliko sati kasnije.
To nije narušilo pozitivan osjećaj koji smo imali, a koji nam je podario čudesni i vrtoglavi Triglav.
Sutradan, u subotu, 16. avgusta, (Bogu hvala, svi na broju) krenuli smo na put povratka u Republiku Srpsku.
Sada dok, ovdje u Banjoj Luci, na ovoj „nadmorskoj nizini“, gledema nevjerovatne fotografije i pišem ovaj tekst, osjećam neku blagu jezu i pozitivnu energiju, kao kada sam se prvi put zaljubljivao. U stvari, svako novo zaljubljivanje je kao prvo.
Ljubav je – kao i vrh Triglava – konstantna i uvijek nam se čini da je prvi put. To bi moglo da bude objašnjenje zašto planinari više puta idu na iste vrhove i zašto ih privlače nove visine.
Oblik 1769m, TRESKAVICA
Teško se probuditi poslije noći provedene uz pjesmu i gitaru, ali ustajemo već u ranu zoru i poslije brzog doručka krećemo u 7:30 za vodičem Husom, koji je odličan poznavalac Treskavice. Mala grupa planinara prati vodičev korak, veći dio je ostao u toplom domu, usnuo. Prije deset časova izlazimo iz šume penjemo se uz plato Treskavice. Dolazimo do Crnog jezera, zaleđenog i prekrivenog snijegom. Vidimo i najviši vrh Đokin toranj, koji nismo mogli penjati zbog nedostatka opreme (mada je i naš entuzijazam splasnuo poslije Husinog neodobravanja). Veliko jezero je takođe zaleđeno i snijegom prekriveno. Konačno se uspinjemo na Oblik, led i velika strmina nam otežavaju put. Niko ne odustaje i prije jedan sat veće se slikamo na samom vrhu. Prizor je očaravajući, nebo na samom vrhu je bistro i vidi se jako daleko, ne možemo vjerovati da se nazire Vlašić u daljini, ipak je tamo negdje i naš dom, a vidi se i Durmitor, Maglić, Bioč, Volujak, Bjelašnica, Osječenica, sve planine koje smo već osvojili ili nas tek čekaju. Spuštajući se niz Volovsko ždrijelo polako silazimo sa planine, ni silazak nije bezopasniji od penjanja, pa je i vaš putopisac zamalo završio kao fleka na stijeni. Srećom su me iskusniji planinari poučili kako se koristi cepin, ni slutio nisam kako će mi brzo trebati. Nakon devet sati hoda stižemo već gladni i umorni u dom. Opet slijedi brzi obrok, spremanje, i spuštanje do kombija. Već se na putu kući dogovaramo za sledeći pohod; Maglić, Prenj ili gdje već stigne naša nomadska duša..
Posebu zahvlanost dugujemo Planinarsom društvu „Treskavica“ iz Trnova i Tihomiru Golijaninu na gostoprimstvu.
Bobotov kuk 2523m, DURMITOR
U 10 časova po lokalnom nevremenu krećemo sa Dobrog dola, na Bobotov kuk, najviši vrh Crne Gore visok 2523m. Već u startu dosta kasnimo zbog kiše, nevrijeme je spriječilo planirani polazak u 7 sati. Donešena je odluka da se ne odustaje osim u slučaju opasnosti tako da smo po jakoj i hladnoj kiši penjali oko tri i po sata, što je jedan od najbržih uspona uopšte. Vrijeme nam jednostavno nije dozvoljavalo da se odmorimo, čak je i pauza za ručak trajala samo desetak minuta. Zadnjih pola sata je bilo pravi alpinistički izazov za većinu planinara koji nisu navikli na ovakve ovakve uslove kao ni na konfiguraciju terena. Vjetar je nemilosrdno šibao, a kiša nije jenjavala ni pred samim vrhom, tako da je bilo jako opasno kretati se zubom litice. Olakšavajuća okolnost jedino je bila gusta magla koja nije dozvoljavala pogled na provaliju u koju bi nas doveo pogrešan korak. Na samom vrhu smo ipak zaboravili sve nedaće, osjećaj uspjeha i ponosa je nadvladao strah i hladnocu. Još jednom kotorvaroška kao i zastava Mehanizma su se vijorile na vrhu, a vec u povratku su kovani planovi za nove pohode. Nije bilo jednostavno ni sici sa takve planine, pa smo u baznom kampu bili tek u 17 časova, promrzli, gladni i mokri. Dugujemo zahvalnost opštini Kotor Varoš koja je pomogla ovaj poduhvat, kao i mnogobrojnim prijateljima planinarskog drustva MehanizamGolem Korab 2754m, MAKEDONIJA
Golem Korab je planinski masiv na čijem vrhu se nalazi granični kamen u kojem se dotiču Makedonija, Srbija i Albanija. U bivšoj Jugoslaviji smo učili da je Triglav najviši vrh sa 2864mnv, a Korab drugi, sa 2754mnv. Albanci ga smatraju najvišim vrhom Albanije, a Makedonci, najvišim vrhom Makedonije. U poslednjih nekoliko godina vršena su nova mjerenja,i na nekim novim kartama i na internetu se pojavljuje podatak da je Korab visok 2764m. Uspon na Korab je godinama bio zabranjen bez posebnih odobrenja.P.D. Korab iz Skoplja već nekoliko godina organizuje uspon na Korab, povodom 8. septembra, Dana državnisti Makedonije. Organizacija je svake godine sve bolja i bezbjednija, nakon 2004g, kad su Albanci pucali na planinare. Ove godine je na akciji učestvovalo preko 800 planinara iz Makedonije, Srbije, Češke, Bugarske, Republike Srpske itd.
PSRS je organizaciju ove akcije povjerio planinarskom društvu Acer iz Vlasenice, tako da je grupu od 15 planinara iz R.S. veoma uspješno vodila Vesna Došić.
Krenuli smo iz Lukavice u četvrtak u 18 sati i stigli u Tetovo u petak u 8. Srdačno su nas dočekali planinari iz P.K. Ljuboten, iz Tetova. Smjestili smo se u Popovoj Šapki na Šar Planini. U subotu smo krenuli u 5 sati kroz Gostivar i Mavrovo stigli do Pilane (1454mnv), gdje su domaćini otvorili akciju. Na vrhu smo bili oko 13 sati.
U nedelju smo posjetili manastir Lešok kod Tetova. U Sarajevo smo stigli oko 23 sata.
U akciji su učestvovali planinari iz P.D. Acer iz Vlasenice, P.D. Treskavica iz Trnova, P.D. Zelengora iz Foče, P.D.Volujak iz Gackog, P.D. Lisina iz Mrkonjića, P.D. Čičak iz Čelinca i P.D. Mehanizam iz Kotor Varoši.
Pretplati se na:
Komentari (Atom)