Članovi Planinarskog društva „Mehanizam“, Branislav Tepić, Slaven Filipović i Zlatan Jurić Atanas, u okviru akcije Planinarskog saveza Republike Srpske, osvojili su najviši vrh bivše SFRJ i Republike Slovenije – Triglav (2864 m).Planinarska ekspedicija je krenula iz Banje Luke, 13. avgusta, u večernjim satima, put Slovenije.
Došavši do Nacionalnog parka Triglav, u pohodu ka vrhu, krenuli smo 14. avgusta, sa Rudnog polja – Pokljuka (1340 m), da bi u popodnevnim satima stigli do planinarskog doma – Planika (2404 m). Ovaj dio uspona, skoro smo u dahu savladali.Nakon kraćeg odmora, kod Planike, predvođeni iskusnim vodičima, krenuli smo ka vrhu Triglava.
Ovaj dio uspona je prilično zahtjevan, tako da je bila potrebna planinarska oprema koja u prethodnom penjanju nije bila neophodna (rukavice, zaštitna kacigu, uže za samoosiguranje, karabiner...).
Na ovom dijelu staze se obistinilo upozorenje da je uspinjanje na Triglav zahtijevniji planinarski pohod, koji podrazumjeva visok stepen pripremljenosti, kompletnu i kvalitetnu opremu.
Osim ljubavi prema planinarenju, za osvajanje Triglava je, pored fizičke, neophodna i psihička spremnost. Na taj način je moguće dostići harmoniju koja se može osjetiti na vrhovima Triglava i bezbjedno se vratiti na pređašnju tački sa koje ste krenuli „put oblaka“.
Poslije dvočasovnog penjanja, ekspedicija je osvojila najviši vrh bivše SFRJ i Republike Slovenije – Triglav (2864 m). Tada se, na vrhu, zavijorila zastava Republike Srpske i planinarskih društava čiji su članovi krenuli u ovaj pohod. Osjećaj je bio nestvaran jer je riječ o vrhu koji je, za razliku od drugih planinskih vrhova u republikama bivše SFRJ, veoma zahtjevam i karakterišu ga različitosti koje planinarenje čine posebnim i privlačnim.
Nacionalni park Triglav je specifičan po raznolikim predjelima penjanja, prirodne ljepote flore i faune, savladavanje različitih prepreka, promjena klime (čak i godišnjih doba)... i posebna adrenalinska energija koja privlači svojom silnom snagom da se osjeti nepoznato...
Nakon osvojenog vrha, spustili smo se do planinarskog doma Kredarica (2515 m), gdje smo, uz poneku čašicu šljivovice i izvrstan gulaš, proveli veči družeći se sa drugim planinarima međi kojima je bilo Slovenaca, Nijemaca, Austrijanaca...
U petak, 15. avgusta, ranom zorom, krenuli smo od planinarskog doma Kredarica, Dolinom triglavskih jezera, prema Bohinjskom jezeru.
Ovaj dio puta je prilično dug (pješači se oko deset časova), ali nije zahtjevan kao penjanje do samog vrha Triglava.
Na putu do Bohinjskog jezera odmarali smo kod planinasrkih domova, divili se raznolikosti prirode, pili vodu sa jezera i čudili se pitomosti stasitih kozoroga koji se ponašaju toliko slobodno da im skoro možete staviti soli na rep. (Naravno možete im prići na desetak metara da ih fotografišete.)
Jedna od njaljepših staza upravo je bila na kraju silaska. Nedaleko od Crnog jezera, dolazi se na litice sa koje se vidi Bohinjsko jezero. Staza je prilično strma. Pošto se kamenje kotrlja, neophodna je zaštitna kaciga.
Međutim, pri samom silasku, u blizini Savinskoh vodopada, pokazalo se da je kaciga potrebna i kao zaštita od leda koji je, zajedno sa kišom, padao neprestano, a potoci vode su tekli skoro do koljena.
Mokri do gole kože, razbijeni u grupe, stigli smo do hotela „Zlatorog“, kraj Bohinjskog jezera gdje je trebalo da nas čeka autobus. Ali, po prepoznatljivoj bahatoj organizaciji, autobus je došao nekoliko sati kasnije.
To nije narušilo pozitivan osjećaj koji smo imali, a koji nam je podario čudesni i vrtoglavi Triglav.
Sutradan, u subotu, 16. avgusta, (Bogu hvala, svi na broju) krenuli smo na put povratka u Republiku Srpsku.
Sada dok, ovdje u Banjoj Luci, na ovoj „nadmorskoj nizini“, gledema nevjerovatne fotografije i pišem ovaj tekst, osjećam neku blagu jezu i pozitivnu energiju, kao kada sam se prvi put zaljubljivao. U stvari, svako novo zaljubljivanje je kao prvo.
Ljubav je – kao i vrh Triglava – konstantna i uvijek nam se čini da je prvi put. To bi moglo da bude objašnjenje zašto planinari više puta idu na iste vrhove i zašto ih privlače nove visine.
Članovi Planinarskog društva „Mehanizam“, Branislav Tepić, Slaven Filipović i Zlatan Jurić Atanas, u okviru akcije Planinarskog saveza Republike Srpske, osvojili su najviši vrh bivše SFRJ i Republike Slovenije – Triglav (2864 m).Planinarska ekspedicija je krenula iz Banje Luke, 13. avgusta, u večernjim satima, put Slovenije.
Došavši do Nacionalnog parka Triglav, u pohodu ka vrhu, krenuli smo 14. avgusta, sa Rudnog polja – Pokljuka (1340 m), da bi u popodnevnim satima stigli do planinarskog doma – Planika (2404 m). Ovaj dio uspona, skoro smo u dahu savladali.Nakon kraćeg odmora, kod Planike, predvođeni iskusnim vodičima, krenuli smo ka vrhu Triglava.
Ovaj dio uspona je prilično zahtjevan, tako da je bila potrebna planinarska oprema koja u prethodnom penjanju nije bila neophodna (rukavice, zaštitna kacigu, uže za samoosiguranje, karabiner...).
Na ovom dijelu staze se obistinilo upozorenje da je uspinjanje na Triglav zahtijevniji planinarski pohod, koji podrazumjeva visok stepen pripremljenosti, kompletnu i kvalitetnu opremu.
Osim ljubavi prema planinarenju, za osvajanje Triglava je, pored fizičke, neophodna i psihička spremnost. Na taj način je moguće dostići harmoniju koja se može osjetiti na vrhovima Triglava i bezbjedno se vratiti na pređašnju tački sa koje ste krenuli „put oblaka“.
Poslije dvočasovnog penjanja, ekspedicija je osvojila najviši vrh bivše SFRJ i Republike Slovenije – Triglav (2864 m). Tada se, na vrhu, zavijorila zastava Republike Srpske i planinarskih društava čiji su članovi krenuli u ovaj pohod. Osjećaj je bio nestvaran jer je riječ o vrhu koji je, za razliku od drugih planinskih vrhova u republikama bivše SFRJ, veoma zahtjevam i karakterišu ga različitosti koje planinarenje čine posebnim i privlačnim.
Nacionalni park Triglav je specifičan po raznolikim predjelima penjanja, prirodne ljepote flore i faune, savladavanje različitih prepreka, promjena klime (čak i godišnjih doba)... i posebna adrenalinska energija koja privlači svojom silnom snagom da se osjeti nepoznato...
Nakon osvojenog vrha, spustili smo se do planinarskog doma Kredarica (2515 m), gdje smo, uz poneku čašicu šljivovice i izvrstan gulaš, proveli veči družeći se sa drugim planinarima međi kojima je bilo Slovenaca, Nijemaca, Austrijanaca...
U petak, 15. avgusta, ranom zorom, krenuli smo od planinarskog doma Kredarica, Dolinom triglavskih jezera, prema Bohinjskom jezeru.
Ovaj dio puta je prilično dug (pješači se oko deset časova), ali nije zahtjevan kao penjanje do samog vrha Triglava.
Na putu do Bohinjskog jezera odmarali smo kod planinasrkih domova, divili se raznolikosti prirode, pili vodu sa jezera i čudili se pitomosti stasitih kozoroga koji se ponašaju toliko slobodno da im skoro možete staviti soli na rep. (Naravno možete im prići na desetak metara da ih fotografišete.)
Jedna od njaljepših staza upravo je bila na kraju silaska. Nedaleko od Crnog jezera, dolazi se na litice sa koje se vidi Bohinjsko jezero. Staza je prilično strma. Pošto se kamenje kotrlja, neophodna je zaštitna kaciga.
Međutim, pri samom silasku, u blizini Savinskoh vodopada, pokazalo se da je kaciga potrebna i kao zaštita od leda koji je, zajedno sa kišom, padao neprestano, a potoci vode su tekli skoro do koljena.
Mokri do gole kože, razbijeni u grupe, stigli smo do hotela „Zlatorog“, kraj Bohinjskog jezera gdje je trebalo da nas čeka autobus. Ali, po prepoznatljivoj bahatoj organizaciji, autobus je došao nekoliko sati kasnije.
To nije narušilo pozitivan osjećaj koji smo imali, a koji nam je podario čudesni i vrtoglavi Triglav.
Sutradan, u subotu, 16. avgusta, (Bogu hvala, svi na broju) krenuli smo na put povratka u Republiku Srpsku.
Sada dok, ovdje u Banjoj Luci, na ovoj „nadmorskoj nizini“, gledema nevjerovatne fotografije i pišem ovaj tekst, osjećam neku blagu jezu i pozitivnu energiju, kao kada sam se prvi put zaljubljivao. U stvari, svako novo zaljubljivanje je kao prvo.
Ljubav je – kao i vrh Triglava – konstantna i uvijek nam se čini da je prvi put. To bi moglo da bude objašnjenje zašto planinari više puta idu na iste vrhove i zašto ih privlače nove visine.